From blog the vintage anatomy2015-09-04 02:35
Postoji jedan grad na čiji spomen se svaka molekula mog tijela rastali do posljednjeg atoma, rezultirajući plimom topline koja munjevito poplavi obalu svijesti. U tom gradu vrijeme ne podliježe zakonima fizike, a ni ekonomije, već sipi polako, poput najfinijeg pijeska zaostalog na ručniku poslije kupanja. Čak i onda kad u tom gradu plaže nisu pješčane. Pomislio bi netko da se radi o gradu mog rođenja, eventualno odrastanja. Katkad i sama pomislim da je tako, istovremeno svjesna točnog trenutka u kojem sam ga počela gledati očima zaljubljenog djeteta. Kako god, bilo je na prvu. I kako god, traje i danas. Zaista sumnjam da postoji takav što bi ostao...
- LanguageBosnian
- EnglishYes

